Dolazim u kasnu večer, zvonim i čekam da mi otvore vrata. Majka otvara, ljubi me i grli i pušta unutra. Otac je u dnevnoj sobi ustao da me pozdravi. Miris uštipaka širi se cijelim prostorom. Ja sam spremna za ovu avanturu, veselim se već nekoliko dana, biti dijete i prepustiti se u ruke, svojim roditeljima.

Pod prozorom plešu grane, na ljutom vjetru i podsjećaju me da me večeras čeka toplina hladne plahte i hladnog zraka. Kao nekada kada sam stvarno bila dijete. Začujem blagi majčin glas, koji mi govori da pojedem još malo jer sigurno ništa nisam jela, a evo ona nešto malo spremila. Neću ni nabrajati što sve da vam ne rastu zazubice. A ja, ja sam inače baš poznata po tome da ostanem gladna.

Jedemo razgovarajući o svakodnevnim temama. Prisjetimo se i nasmijemo nekim događajima iz prošlosti. Njih dvoje raspremaju stol, jer kako vele: “sigurno si umorna“, pa meni ne daju nego me guraju prema krevetu da malo prilegnem i odmorim. Donose i dekicu da me pokriju, da se ne prehladim. Pitaju me je li mi udobno i trebam li što.

Razgovaramo, dijelimo, osjećamo, pružamo, dajemo, pazimo, volimo. U tome su naše snage.

Obavija me osjećaj zadovoljstva, kroz tijelo se širi toplina ugode i polako se spremam zakoračiti u hladnu sobu, šuškati se i utonuti u bezbrižni san. San lišen svake brige, svake misli, san ispunjen tišinom.

P.S. I tako 2 dana. Zahvalna sam na tome.

 Pazite i volite svoje roditelje. Samo s njima vi ste još uvijek dijete. ❤

 Pogledajte film: Everybody's Fine